Ključni tehnički aspekti pejzažne skulpture leže u dizajnu forme i kreiranju modela. Dizajneri moraju odrediti dimenzije, proporcije, oblik i boju skulpture u skladu sa cjelokupnim stilom pejzažnog prostora, osiguravajući da rad nadopunjuje okolnu arhitekturu, vegetaciju i vodene karakteristike. Prije stvarne proizvodnje, ukupni vizualni efekat se obično uspostavlja putem glinenih modela ili digitalnog modeliranja, s detaljima koji se kontinuirano usavršavaju na osnovu specifičnih uslova na lokaciji.
Tehnike obrade materijala i oblikovanja također su ključne faze u proizvodnji pejzažnih skulptura. Ovisno o specifikacijama dizajna, mogu se koristiti materijali poput bronce, nehrđajućeg čelika, kamena, stakloplastike ili smole, koristeći procese poput livenja, kovanja, zavarivanja, rezbarenja ili kompozitnog oblikovanja. Skulpture-velikih razmjera se često proizvode u dijelovima-koji se naknadno sklapaju i površinski-završavaju- kako bi se osigurala tačnost cjelokupnog oblika i kvalitet konstrukcije.
Sigurnost konstrukcija je kritična stvar za skulpture krajolika na otvorenom. Kako su ove skulpture izložene elementima-koji trpe vjetar, kišu i temperaturne fluktuacije{2}}njihov unutrašnji okvir, spojne komponente i temeljne strukture moraju biti dobro dizajnirane. Velike ili složene skulpture obično zahtijevaju čelične potporne konstrukcije i moraju biti sigurno usidrene za temelj pomoću pouzdanih ugrađenih dijelova ili sidrenih vijaka. Nadalje, strukturni proračuni zasnovani na težištu skulpture i zahtjevima nosivosti{5}}su bitni za minimiziranje rizika od prevrtanja, deformacije ili pucanja.
